Moje mjesto. To ti je jedno od onih malih mjesta u Hrvatskoj u kojem vlada smrad. Baš kao u proteklim dobima kada je gradovima vladao smrad, ali onaj pravi, gotovo nezamisliv nama, modernim ljudima. Ulice smrde na licemjerstvo, dvorišta na mokraću, stubišta smrde na trula sjećanja i na izmet kućnih ljubimaca, kuhinje na polutruli kupus, nezračene sobe smrde na davno potisnute snove, pljesniva prašina neostvarenih želja smrdi u svakom hodniku, spavaće sobe na masne plahte, vlažne perine i na prodoran i slatkast zadah ormara. Ljudi smrde na znoj i neopranu odjeću; iz usta im smrdi na gnjile zube, iz njihovih želudaca na bijeli luk, a s tijela, onima koji nisu više mladi, smrdi sir i kiselo mlijeko i tumor i ... 

Smrdi rijeka, smrdi seoski dom, smrdi crkva, smrdi pod mostom i u gazdinoj kući. Seljak smrdi ko svećenik, svećenik ko majstorova žena, smrde čitave familije, čak i predsjednik smrdi, kao zvijer smrdi, a njegova žena kao stara koza, ljeti kao i zimi. 

Naime, u osamnaestom stoljeću bakterijsko raspadanje još nije bilo obuzdano, ali u mom selu mentalno raspadanje još uvijek vlada, zato svaka ljudska djelatnost, stvaralačka kao i rušilačka, svako očitovanje života u pupanju ili propadanju popraćeno je smradom. Tako je bilo. I ostalo.